2020-04-24 14:04:17

Iz roditeljskog kutka

Radni dan roditelja u izolaciji zbog COVID-19

Završio je šesti tjedan izolacije i možemo reći kako se svi navikavamo na okruženje za koje nam obećavaju da će potrajati do lipnja. Početno oduševljenje zbog neplaniranog okupljanja obitelji, Masterchef izazova,… pomalo splašnjava i trebamo se naviknuti na svakodnevicu brojne obitelji u ograničenom broju kvadrata jer od dosadašnjeg „posao, kuća, druženje s prijateljima…“ ostala je samo kuća.

Radne obveze roditelja, školaraca i studenata premještaju se u dnevni prostor i svatko je na svom ekraniću. Djeca se smiju roditeljima uz primjedbu kako im počinju sličiti. Kompjuterski miš i slušalice su najtraženiji predmeti, a ne može se nabaviti dodatni. Treba se dogovarati. Dosadašnje odgojne metode u stilu: „Dok ne napišeš domaći, nema mobitela!“ ne vrijede, jer se domaći rasteže od jutra do večeri pa ne znate više kad dijete piše domaći, kad igra igrice i/ili se druži s prijateljima, sve je virtualno.

Piše pedagoginja Nikolina Vugdelija, prof. 

Za nastavak kliknite OPŠIRNIJE!

I tako…. Kad sve prihvatite, u tom ozračju prolaze radni dani.

Ujutro oko 6.00 majka ustaje kako bi otišla u kafić/dnevni boravak i popila kavu u dobrom društvu (čitajte: sama sa sobom i Dobro jutro Hrvatska). Nakon što joj ekipa ispriča sve najnovije ćakule počinju stizati ukućani.

Školarci su već dan prije upoznati s radnim zadacima te  ih se nakon doručka odmah prihvaćaju. Ima prilično obaveza. Tijekom rada povremeno traže tumačenje zadataka, a roditelji se znaju čudom čuditi kako djeca površno čitaju i  ne razumiju. I  onda ih majka krene uvjeravati kako su to morali shvatiti, ali kada počnu čitati „jednostavne“ upute to postaje obiteljsko razmatranje dok se ne shvati zadatak. I idemo dalje…. Predmet po predmet.

Majci dođe vrijeme za video konferenciju, a školarci uskaču i dalje s pitanjima. Sudionici konferencije pohvaljuju majčin „mio“ pogled upućen vlastitom djetetu. Kad se ta obaveza završi, ona pokušava razumjeti u čemu je bio problem. Tad shvati kako je uradak za domaći rad poslan u čavrljanje a ne u kanal predmeta…. I to ne bi bio problem da ona nije uradak „pospremila“ u smeće smatrajući kako je završen. No, srećom su djeca vješta s tehnologijama i fotografiju uspiju prebaciti iz čavrljanja u kanal.

U međuvremenu su ustali ranoranioci - studenti oko 13-14 sati te pokušavaju pogoditi po mirisu što je na meniu u „restoranu“ koji su udruženim radom do tada pripremili roditelji. Kako bi se „restoranski“ stol oslobodio, školarci prekidaju s domaćim i započinju virtualna druženja, da se malo odmore.

Nakon odlaska iz „restorana“, ukućani se vraćaju svojim radnim obvezama. Netko radnim, netko školskim, uz šetnje po kući i/ili vrtu, kako nakon Masterchef izazova ne bi svi završili u Životu na vagi. Domaći rad se, uz povremena učestala odmaranja proteže u najboljem slučaju „samo“ do večere da bi se nakon nje ukućani mogli opet opuštati svatko uz svoj ekranić… Prije odmora, školarci provjere zadatke za sutra, prigovaraju kako im zadaju više nego kad je „prava škola“ i nadaju se da će za sutra biti manje. Zatim počinju brojne tehnike opuštanja: webinari, igrice, videokonferencije, TV-emisije… nema kraja. Ponekad se ekranići zamijene društvenim igrama, ali zbog prečestog susretanja u ograničenom prostoru i društvene igre u skladu sa svojim nazivom postaju Rizik ili mijenjaju ime u Čovječe NALJUTI se. Stoga se opet vraćaju ekranićima.

Sat po sat, dođe vrijeme kad najmlađi konačno odu na počinak, a roditelji dobiju pravo upravljanja daljinskim. I tako sretni, svatko na svom kraju kauča gledaju po tko zna koji put reprizu dobrog filma. Malci oko ponoća upadaju, otac i majka pomisle da mjesečare, a oni u panici jer su zaboravili poslati nastavnici napisani domaći.

Nakon svega toga roditelji konačno idu na zasluženi odmor na propisanoj udaljenosti 2 metra jedno od drugoga, a studenti kreću sa svojim „zadaćama“. Na pitanje: „Kad ćete vi u krevet?“, odgovaraju: „Za par sati.“ Više se i ne čude što će ih probuditi tek miris sutrašnjeg ručka.

I dok tonu u san promisle: „Ma nije problem. Već nam prolazi šesti tjedan. Ostala su još nepuna 2 mjeseca.  Za tren ćemo se vratiti radnom odnosu s radnim vremenom i dress codom po Etičkom kodeksu.

Do  sutra, laka vam noć.

 


Osnovna škola Stjepana Radića Metković