Ove godine obilježava se 100 godina od rođenja najpoznatije hrvatske suvremene pjesnikinje Vesne Parun. Rođena je daleke 1922. godine na otoku Zlarinu, a umrla 2010. u 88. godini. Godine 1947. objavljuje svoju prvu zbirku poezije Zore i vihori, a za svoj bogati pjesnički rad dobila je brojne nagrade i priznanja. Iako je najpoznatija kao pjesnikinja, Parun je ostavila značajan trag  u kazalištu, dječjoj književnosti i prozi. Život ju nije mazio. Od 14.godine uzdržavala se podučavanjem, a kroz život borila se s bolešću, gubitkom članova obitelji i krizom zbog nesretne ljubavi. Zadnje godine života provela je pomalo zaboravljena u Stubičkim Toplicama. Pisala je i stvarala do posljednjeg daha, a soba iz koje je otišla na svoj vječni počinak ostala je puna papira i neobjavljenih rukopisa. Kada pogledamo život i kraj ove velike pjesnikinje, možemo zaključiti da je  njezina tvrdnja istinita.

„U školi se moglo naučiti mnogo o gramatici, prirodopisu, manje o povijesti i zvijezdama na nebu, a o čovjeku i životu gotovo ništa.“

Vesna Parun bila je prva žena u hrvatskoj književnosti koja je živjela isključivo od književnosti i za književnost. Pamte ju kao ženu koja je živjela po svojim pravilima, onako kako joj je srce nalagalo. Zanimljivo je opisala svoju tešku životnu priču:

Žena pjesnik, ali ne i žena muškobanja, žena nerodilja, ali ne i žena nemajka. Ljubavnica, ali ne i preljubnica. Žena otpor i žena prijekor…