2014-01-13 08:54:20 NAŠI UČITELJI PJESNICI Pjesme učiteljice Božene Kaleb
Božena Kaleb je učiteljica razredne nastave u našoj školi s dugogodišnjim iskustvom rada s djecom. Manje je poznato da učiteljica Božena piše i pjesme.
Autorica je dojmljivih pjesničkih slika koje nosi u sebi iz ranog djetinjstva u sjećanju na slikovite pejzaže i na slikama koje ju svakodnevno okružuju. Spoznavši da su prave vrijednosti ljudskog života ljubav i ljepota netaknutog,gradi snažne emocije, otkinute od srca. Njezin je izraz jasan i snažan, a svaka je njena pjesma duboko proživljena. Najtananije osjećaje koji nas sve prožimaju, Božena Kaleb je uobličila u stihove, otkrila svoj doživljaj života i ljudi, svakidašnjih preokupacija i briga u vrtlogu ljudskoga življenja. Dok budete čitali njene stihove, nećete samo uživati u njihovim slikama, u istančanoj melodioznosti nego ćete uvidjeti kako se može sa životom razgovarati ozbiljno, kako životno, iskustvo donosi zrelost u razmišljanju i poimanju svega što nas okružuje.
MOJ GRAD
Kada prolazimo trgom, ne požuruj me mama! U oku mome neka ostanu klupe, cvijeće i fontana i moja prijateljica Ana i čitavi Trg kralja Tomislava. Jedino slike iz djetinjstva do kraja života se pamte i djetinjom ljubavi plamte.
Uz Neretvu šetam sa djedom i priča je sasvim druga. Polako, nigdje nam se ne žuri. Pogledaj kako je lijepa naša rijeka dok vježbaju lađari. Ovu divnu sliku u pretinac srca stavi i jednoga dana sjeti se kakva je rijeka bila dok si bio mali.
I crkvu sv. Ilije u srce ću staviti. Ona je najljepša kuća u gradu. U njoj žive anđeli, koji baš mene na nedjeljnoj misi gledaju i ničem lošem blizu mene ne daju.
Da pozdravim proljeće na Predolac sam s učiteljicom i mojim razredom išao. Na likovnom idućeg dana brežuljak smo slikali. Na zid sliku mama stavi da te na moje djetinjstvo sjeća jer ne postoji sreća veća.
Moj grad s obje strane rijeke volim. Pa kako i ne bi kad je u njemu moj dom, mama, tata, djed, baka, vrtić i škola. Djetinjstvo moje njegovim ulicama korača, a svatko od nas se jednog dana ponovno u djetinjstvo vraća.
MIHOLJSKA ZORA
Zagrli me miholjska zora blaga urešena zvjezdanim nebom i božanskim mirom pred svitanje jutra.
Blagost i ljepota tvoja bude u meni sjećanja davna, kada smo u jutra rujanska rana hodali bosi i paljetkovali preostale plodove ljeta.
Licem mojim prelazi sjeta, u sjećanje sve se vraća, tu sam na starom pragu pospana i snena u starom štednjaku pucketa vatra, kavu piju majka i ćaća.
Zagrli me miholjska zoro blaga, vrati sjećanja draga, učini ljepša moja sumorna jutra, začarobiraj moje sutra. Zagrli me miholjska zoro blaga.
GLAS PIJETLA
Budim se i čujem kako glas pijetla najavljuje zoru. Uživam u čudesnom trenutku i ustajem dok sjećanja me bude.
Bože moj, zar glas pijetla tolike uspomene pokrene, val topline oko srca krene i zimsko jutro radosti me odjene.
Glas pijetla i dalje u ušima mi umilno pjeva, a jutarnja molitva sa usana krenu, pogledah vani, pozdravi me rumena zora i iz sanja prenu.
U KUTU BALKONA
Sjedeći u kutu balkona gledam rađanje jutra, igru zvijezda i mjeseca, slušam cvrkut lastavica i nadam se drugačijem sutra.
U kutu balkona jedan crveni cvijet je čarobno lijep. Taj cvijet je zamjena za cio svijet koji iz djetinjstva nosim u grudima.
Moja prostrana brda obasjana suncem, izvor i cvrkut kosa u grabu, žuti grozd pod trsom, bajami meki, bajami tvrdi, ljubičasta djetelina, mravinjak u travi, malo janje sa vrpcom oko vrata, dozivanje pastira, razgovor težaka.
Sve te drage slike tražim u crvenom cvijetu, u kutu balkona, a onda u mislima zaplovim prostranstvima djetinjstva bez ograda i betona.
KIŠA
Iz sna me budi šum kiše, isti šum kao kad sam dijete bila, jer kiša pada kao davno prije i ništa se promijenilo nije.
S ispruženim dlanom stanem na kišu, sklopim oči i u djetinjstvo se vratim, na kućni prag rodne kuće svratim dok kiša škropi mi dlan i dok se rađa još jedan kišni dan.
ZAGRLI ME
Zagrli me i dopusti da se stisnem uz tebe. Pod kamenom da napijem se dok pogledom milujem proljetnu mladu travu i slušam cvrkut drozda.
Zagrli me dok rukom milujem ispucalu koru hrasta i slušam pastira poj.
Zagrli me dok crkveno zvono odzvanja podne, a s umornog lica težačkog kapa znoj.
Zagrli me obavijenu proljetnim mirisom moga kraja, zagrli me usred procvjetale djeteline, zagrli me usred raja.
MOJA BAKA IVKA
U prosinačko jutro rano, u sobici maloj umrla je moja baka.
Iznad plavetnila modrog duša njena sniva, u vječnosti se nastanila i mir svoj našla.
A ja sam ostala i baku moju u sobici tražim. Htjela bih je još jednom pomilovati po licu, utješiti je, poljubiti u obraz i poljupcem staračku suzu posušiti.
Bila sam ti radost a ti si meni nadahnuće bila. Počivaj sada s anđelima iznad plavetnila modrog, moja najdraža bako, mila.
POČETAK ŠKOLSKE GODINE
Čekam da me pogledaju sve te oči i radost široka preplavi mi cijelo tijelo.
Sve je isto kao onog dalekog rujna, kada sam u razred kročila prvi puta.
Načičkane male glave, oči crne, smeđe, plave. Nove torbe, znatiželjni pogledi, odjeća mirisna i čista.
Stanem na trenutak kraj moga stola, zagrlim ih pogledom, a onda opet sve iznova... kao onog dalekog rujna.
NAJDRAŽA IGRAČKA
Gdje je najdraža igračka među igračaka sto? Možda je i veći broj!
Mama, mama, kupi mi igračaka par. Neka bude Medo, kupi mi i Zeca, loptu i slikovnicu o Crvenkapici i lovcu Luki.
A onda ti lijepo kraj mene sjedi i pričaj mi kako je lovac ulovio vuka, po nosiću me dodirni i još mi očima žmirni i nitko sretniji od mene neće biti.
Riješi me igračaka sto, malen sam. Meni su dosta igračke dvije, tvoje ruke da me grle, pogled da me hrabri i lice majke koja se smije.
PREDBLAGDANSKO JUTRO
U vedro prosinačko jutro naviru sjećanja. Sjećanja i suze.
Brzo ih ponovno zaplićem i gledam u predbožićno jutro.
Vedro, hladno, mrzlo, a opet grije.
ZIMA
Sve je omotala ogrtačem od leda, a zatim sve ledenim očima gleda i ledeno se smiješi.
Zaledila je latice posljednjih ruža, a zatim svoje ledene ruke prema beskućniku pruža.
A što reći kada zaledi nečije srce pored tople peći?
ČOVJEK
Kada bi čovjek ruža bio, miris on bi izgubio.
Kada bi čovjek leptir bio, nježnost dodira on bi izgubio.
Kada bi čovjek sunce bio, grijao bi samo neke ljude, jer takav je on sitan i nezasitan u prostranstvu ovom divnom.
Sreća da čovjek nije ni leptir ni ruža ni ptica. I zato će ljepote i dalje biti, a on će se sitan i jadan u svojoj pohlepi izgubiti.
Božić dolazi i vrijeme za tužna sjećanja nije.
O ČEMU SANJARIM
Sanjarim o suncu o livadi punoj cvijeća, o sretnoj djeci širom svijeta i jednoj maloj bubamari kako na zelenom listu šeta.
Sanjarim o dva modra oka i kosi plavoj, o vrapčiću koji u dvorištu skakuće i tvojoj ruci kako moju drži, na putu iz škole do kuće.
NEKI DRUGI SVIJET
Ispod sklopljenih vijeđa neki je drugi svijet, tako malen, čist i lijep.
Ulice sa kućicama bijelim i vrtovima s cvjetovima šarenim, mirisnim, snenim.
U dvorištima djeca trče i ruke šire da uhvate jedno drugo, bez grubosti i prostih riječi i štošta drugo.
U tom čistom svijetu ispod sklopljenih vijeđa nitko nikoga ne vara ne iskorištava, i njegovo dostojanstvo ne vrijeđa.
Kada te povrijede i rastuže ti sklopi oči i kreni u taj mali, sneni svijet, a ja ću te čekati i poklonit ću ti cvijet.
MOME DRAGOM BOGU
Ti što Te ne vidim otvori put obasjan svjetlosti mekom, obavijen mirisom ljudske sreće, ispunjen laganim koracima koji su u zagrljaj pošli.
Ti što Te ne vidim svojom ljubavlju ukloni patnju i grč s lica koje se boji koga će na putu sresti.
Je li moja vjera tako slaba i nejaka da ni od zrna gorušičina veća nije? Možda se zato na putu mome toliko nejasnoća krije.
Ruku Ti pružam, ojačaj vjeru moju, snagu mi podari, pruži mi Bože
ruku Tvoju.
NE ZATVARAJ PROZOR
Ne zatvaraj prozor, otvori širom vrata da svjetlosti bude više.
Otvoren prozor spaja me sa vrelinom ljeta, mirisom proljeća, udaranjem jesenje kiše i čarolijom pahulja bijelih.
Molim te, ne zatvaraj mi prozor usred zime hladne jer ja se bojim tame.
Ne zatvaraj mi prozor sa prirodom on me spaja, pogled kroz otvoren prozor ispunja me nadom da će duša moja, kroz otvoren prozor naći put do raja.
|
Osnovna škola Stjepana Radića Metković |