Antun Gustav Matoš bio je prvi hrvatski profesionalani književnik, najvažniji pisac hrvatske moderne, osvjedočeni domoljub i Europejac kozmopolitskih vidika. Bio je gorljivi pravaš, starčevićanac, intelektualac u kojega je nacionalna svijest bila snažna, i kada je živio izvan Hrvatske i kada je bio u domovini.

Ovaj veliki umjetnik umro je od raka grla 17. ožujka 1914. godine. Sahranjen je na zagrebačkom groblju Mirogoj. Danas po njemu ime nose mnoge škole i ulice te brojna kulturna društva. 

Ako ga želite vidjeti slobodno navratite do klupe u starom dijelu grada Zagreba, na kojoj sjedi i gleda u prekrasnu panoramu  grada.

Hrvatski jezik i hrvatski krajobraz tematska je okosnica Matoševa pjesništva. Izdvoji li se kajkavska pjesma Hrastovački nokturno, vrijedna po tome što njome Matoš hrvatskoj književnoj tradiciji vraća zanemarenu dijalektalnu poeziju, kasno se javlja kao pjesnik, tek 1906. Do kraja života napisao ih je samo 80-ak, a mnoge su antologijske. Donosimo vam neke od njih.

GOSPA MARIJA

Ima jedna mala gospa Marija, 
Što sve mi draža biva što je starija. 
Jer ona me je prvog trudno rodila, 
Za ručicu me slabu prva vodila. 
Prva me na ovom svijetu volila, 
Prva se za mene Bogu molila, 
Kupala me suzom, Bog joj platio, 
Anđeo joj suzom suzu vratio, 
Dojila me mlijekom svoje ljubavi, 
Učila me ovaj jezik ubavi, 
Kojim ću i onda slatko tepati, 
Kada ću za plotom možda krepati. 
Samo tebe volim, draga nacijo, 
Samo tebi služim, oj, Kroacijo, 
Što si duša, jezik, majka, a ne znamen, 
Za te živim, samo za te, amen!

1909

Na vješalima. Suha kao prut. 
Na uzničkome zidu. Zidu srama. 
Pod njome crna zločinačka jama, 
Ubijstva mjesto, tamno kao blud. 
Ja vidjeh negdje ladanjski taj skut, 
Jer takvo lice ima moja mama, 
A slične oči neka krasna dama: 
Na lijepo mjesto zaveo me put! 
I mjesto nje u kobnu rupu skočih 
I krvavim si njenim znojem smočih 
Moj drski obraz kao suzama. 
Jer Hrvatsku mi moju objesiše, 
Ko lopova, dok njeno ime briše, 
Za volju ne znam kome, žbir u uzama!

JESENJE VEČE

Olovne i teške snove snivaju 
Oblaci nad tamnim gorskim stranama; 
Monotone sjene rijekom plivaju, 
Žutom rijekom među golim granama. 
Iza mokrih njiva magle skrivaju 
Kućice i toranj; sunce u ranama 
Mre i motri kako mrke bivaju 
Vrbe, crneći se crnim vranama. 
Sve je mračno, hladno; u prvom sutonu 
Tek se slute ceste, dok ne utonu 
U daljine slijepe ljudskih nemira. 
Samo gordi jablan lisjem suhijem 
Šapće o životu mrakom gluhijem, 
Kao da je samac usred svemira.

STARA PJESMA

O, ta uska varoš, o ti uski ljudi, 
O, taj puk što dnevno veći slijepac biva, 
O, te šuplje glave, o, te šuplje grudi, 
Pa ta svakidašnja glupa perspektiva! 
Čemu iskren razum koji zdravo sudi, 
Čemu polet duše i srce koje sniva, 
Čemu žar, slobodu i pravdu kada žudi, 
Usred kukavica čemu krepost diva? 
Među narodima mi Hrvati sada 
Jesmo zadnji, robovi bez vlasti, 
Osuđeni pasti i propasti bez časti. 
Domovino moja, tvoje sunce pada, 
Ni umrijeti za te Hrvat snage nema, 
Dok nam stranac, majko, tihu propast sprema.

UTJEHA KOSE

Gledao sam te sinoć. U snu. Tužnu. Mrtvu. 
U dvorani kobnoj, u idili cvijeća, 
Na visokom odru, u agoniji svijeća, 
Gotov da ti predam život kao žrtvu. 
Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao 
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne, 
Sumnjajući da su tamne oči jasne 
Odakle mi nekad bolji život sjao. 
Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke, 
Sve što očajanjem htjedoh da oživim 
U slijepoj stravi i u strasti muke, 
U dvorani kobnoj, mislima u sivim. 
Samo kosa tvoja još je bila živa, 
Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva.

NOTTURNO

Mlačna noć; u selu lavež; kasan 
Ćuk il netopir; 
Ljubav cvijeća—miris jak i strasan 
Slavi tajni pir. 
Sitni cvrčak sjetno cvrči, jasan 
Kao srebren vir; 
Teške oči sklapaju se na san, 
S neba rosi mir. 
S mrkog tornja bat 
Broji pospan sat, 
Blaga svjetlost sipi sa visina; 
Kroz samoću, muk, 
Sve je tiši huk: 
Željeznicu guta već daljina.