2018-07-01 18:21:26

HRVATSKI JEZIK

BAKE I DJEDOVI U ŠKOLSKIM KLUPAMA

U našoj je školi 7. i 8. lipnja po drugi put upriličena Čajanka s bakama i djedovima.

Bake i djedovi sjeli su u školske klupe  da zajedno sa svojim unukama i  unucima čitaju, slušaju, recitiraju i pripovijedaju o bogatstvu djetinjstva (a da bake i djedovi uistinu obogaćuju svako djetinjstvo, o tome nema dvojbe).

Klikom na OVDJE pogledajte fotogaleriju!

 Učenici 6.d i e razreda tijekom školske godine čitali su prozna djela koja govore o bakama i djedovima (rijetki nisu upamtili  topao lik bake Klare koja se onako junački hrve s velikom ribom i djeda Ilije koji prodaje rajčice i breskve iz lektire Poljubit ću je uskoro, možda), uživali su u glazbi čakavskih i kajkavskih stihova učeći o dijalektnom pjesništvu, zapisivali su zanimljiva pitanja i još zanimljivije odgovore u intervjuima s bakama i djedovima, opisivali ih stvarajući dojmljive portrete i opise prostora u kojima bake i djedovi najradije borave.

Uz „čaj“ i kolače (još jednom hvala bakama, i mamama) druženje je započelo čitanjem slikovitog i toplim čuvstvima ispunjenog teksta Miroslava S. Mađera „Djedovo slovo“: pripovjedač kazuje o bogatstvu djetinjstva uz djeda i Savu – pio je savsku vodu iz djedova šešira, imao udicu, praćke, loptu krpenjaču, bio umrljan crnim dudovima... Marijetina i Zdravkova baka   potvrdile su da se i Neretvina voda, ne tako davno, mogla piti , da su se i one igrale loptama i lutkama načinjenima od ostataka odjeće, a Erikin djed ispričao je kako su debeo hlad pravile murve duž Klade sve od Platana pa do Kule Norinske, ali i probleme ako si nedjeljom krenuo u crkvu u bijeloj košulji: morao si pod rukom nositi rezervnu jer bi onu na tebi umrljale murve. (Klikom na OPŠIRNIJE pročitajte nastavak teksta!)

                                    Piše uč. hrvatskoga jezika Tatjana Hazirović-Juračić, prof.

Svratili smo načas pogled na fotografije na razrednom panou, na jednoj se nalazi ploča koja je služila umjesto bilježnice i za školski i za domaći rad, na njoj se pisalo i brisalo što su nam potvrdile Lanina i Petrina baka. Netko se zapitao nije li to preteča današnjeg tableta, ali tablet čuva podatke, a podatke na ploči trebala je „čuvati“  glava onoga tko se njome služio. Na panou su i fotografije nekih okolnih napuštenih i ruševnih škola. Zapitali smo se smiju li škole doživljavati takvu sudbinu; koliko li je ljudi u njima naučilo prva slova, pročitalo prve stihove i priče, pjevalo vesele dječje pjesme, slikalo prve ozbiljnije crteže...

Koliko god da je puta čujemo, uvijek nas iznova oduševe stihovi pjesme Drage Gervaisa „Moj did“. Može li se jednostavnije, a uvjerljivije govoriti o djedovoj marljivosti i čestitosti: „I tako je did moj uza boga sta.“  Šaljivost njegove pjesme „Tri nonice“ izazvala je smijeh: „Su dve ostale/ i nju kritikale“, što ne znači, naravno, da naše bake zaostaju za djedovima kada je o radišnosti riječ. Često zaboravimo da su nam naočale na glavi pa ih tražimo i tražimo, kao što jedan djed traži „pipu“ (lulu), pritom napravi lom po kući, a „...pipa je pod baretun nonu bila.“

Da su unuci i unuke vragolasti i razigrani poput šumskog puta što „...kruži sim, kruži tam“ u pjesmi Ivana Gorana Kovačića, bake i djedovi u glas su se složili. Nastala je duboka tišina kada su junački zaorili stihovi Vanje Radauša „Prva rič što sam je čuo, od matere naučio...“ jer da nije našeg lijepog i snažnog „rvatskog“, ni nas bilo ne bi! Svim bakama i djedovima koji su bili s nama (molim da se ne ljute oni koje nisam poimence spomenula), a i onima koji nisu mogli doći, zahvalili smo pjesmom „Fala“ Dragutina Domjanića.

A onda su učionicom zabrujali stihovi Vladimira Nazora „Kad bi meni mladom bila lađa data...“, „Ako sretneš moju baku...“, „Pošao djed Petar...“  i  još je više napunili toplinom i bogatstvom djetinjstva. I Erikin i Lorenin djed mogli su nam kazivati epske stihove, npr. o junačini Mijatu Tomiću ili Kraljeviću Marku (nastavnica se sjetila kako je prije nekoliko godina u razredu imala učenika koji se tako zvao, ni više ni manje nego Kraljević Marko!), ali za sve što smo htjeli, jednostavno nije bilo vremena. Dominikova baka, za radnog je vijeka učenike u ovoj školi poučavala matematiku, podsjetila je učenike još jednom na važnost i vrijednost učenja i znanja.

Što je crtica,  naučili smo ove školske godine, a crticu za pamćenje ispričao mi je Erikin djed nakon čajanke u 6.e. Sutradan sam ju prepričala i u 6.e i u 6.d : u njegovu je školu došao pisac Mirko Božić, kao što i u našu školu svake godine svrati barem jedan pisac. Pitao je djecu što će biti kad odrastu, netko je rekao doktor, netko pilot, mornar, frizerka... kako to već s djecom biva. Jedan je dječačić u srednjem redu sjedio zamišljen. „A što bi ti htio biti?“ upita ga pisac. „Ja bi tija biti ČOVIK“, odgovorio je dječak. „E, ti si najbolje, ali i najteže odabrao“, zaključio je Mirko Božić.

Nastavnica hrvatskoga jezika u oba šesta razreda zaključuje da nakon ovakvih druženja ispunjenih toplinom i životnom mudrošću od svakog učenika nastaje velik ČOVJEK.

 

 

                                                          


Osnovna škola Stjepana Radića Metković