Dan međunarodnog priznanja

Datum objave: 14. siječnja 2025.

Tijekom svog kratkog boravka u Metkoviću, naši svjetski viceprvaci u rukometu Zvonimir Srna i Marin Jelinić su našli vremena za posjetiti učenike i učitelje svoje bivše Osnovne škole Stjepana Radića. Dočekali su ih današnji učitelji, a ravnatelj Tomislav Tomić ih je prigodno pozdravio pred brojnim oduševljenim učenicima na  školskom igralištu.  

Školska novinarka Luca Bebić, pod mentorstvom nastavnice Manuele Šiljeg Malezije, pripremila je pitanja za naše srebrne rukometaše. Tijekom razgovora učenici su mogli saznati kako su naši rukometaši, koji su ponikli iz istih školskih klupa kao i oni, imali zahtjevan put do uspjeha obilježen odricanjima i ozljedama te kako je bilo na Svjetskom prvenstvu. Zvonimir je poručio svima da uvijek rade ono što vole i budu uporni te uspjeh neće izostati. Za kraj je Marin istaknuo učenicima da slušaju roditelje i sve starije oko sebe, upišu se u neki sport i sanjaju uspjeh poput njihovog, jer su oni svoj san ostvarili. Naglasio je kako svaki sport i bez obzira na uspjeh nudi zdraviji život, mnoštvo novih prijatelja i iskustava. Nakon toga je uslijedilo zajedničko fotografiranje, a velike „borbe“ su se vodile za selfie i autograme. 

Naši skromni momci su u razgovoru s djelatnicima Škole upitali za svoje bivše učitelje koje su uslijed smjene generacija zamijenili njihovi vršnjaci, ali ostalo je i ponešto učitelja veterana iz njihovog vremena školovanja. Obojica su iznenađeni pažnjom koja ih je dočekala u rodnom gradu, ali nadamo se kako će se ovakvo ozračje ponavljati i ubuduće. 

Kada je prije dvadesetak godina jedan gospodin došao u naš grad, ostao je iznenađen kako u Metkoviću na ulici djeca igraju rukomet, a ne nogomet ili košarku kao u ostalim gradovima. Stoga ne čudi kako u svakoj generaciji hrvatske rukometne reprezentacije igra barem jedan Metkovac: Ćavar, Obrvan, Jelčić, Goluža, Kaleb, Dominiković, G. Jerković, D. Jerković, Bjeliš, Batinović, Čupić, Šunjić, Brozović te danas Srna i Jelinić (većina ih je pohađala i našu školu). Danas nažalost brojna igrališta po gradu stoje prazna, ali nadamo se kako će nakon uspjeha i poticaja naših rukometaša, djeca online druženja ponovno zamijeniti offline druženjima na sportskim igralištima.

piše: Nikolina Vugdelija, prof.

foto: Krešimir Jurić, prof.

Ove godine se obilježava 33 godine od međunarodnog priznanja Republike Hrvatske. Usprkos tome što su Republiku Hrvatsku priznale neke zemlje već 1991. za našu zemlju se najvažnije priznanje dogodilo 15. siječnja 1992. kada su je priznale tadašnje članice Europske zajednice, tj. Europske unije. Tadašnje članice EZ-a bile su Austrija, Belgija, Danska, Francuska, Grčka, Italija, Luksemburg, Nizozemska, Njemačka, Portugal, Španjolska i Velika Britanija. Istoga dana to su učinile i Bugarska, Kanada, Mađarska, Malta, Poljska i Švicarska. Tako je Republika Hrvatska postala međunarodno priznata zemlja. Povijesna skupina je ovaj dan obilježila prigodnim plakatom u auli škole.

Moj dom

Silvije Strahimir Kranjčević

Ja domovinu imam; tek u srcu je nosim,
I brda joj i dol;
Gdje raj da ovaj prostrem, uzalud svijet prosim,
I… gutam svoju bol!

I sve što po njoj gazi, po mojem srcu pleše,
Njen rug je i moj rug;
Mom otkinuše biću sve njojzi što uzeše,
I ne vraćaju dug.

Ja nosim boštvo ovo – ko zapis čudotvorni,
Ko žića zadnji dah;
I da mi ono pane pod nokat sverazorni,
Ja past ću utoma.

Ah, ništa više nemam; to sve je što sam spaso,
A spasoh u tom sve,
U čemu vijek mi negda vas srećan se je glaso
Kroz čarne, mlađe sne!

Kroz požar, koji suklja, da oprži mi krila,
Ja obraz pronijeh njen;
Na svojem srcu grijem već klonula joj bila
I ljubim njenu sjen.

I kralje iznijeh njene i velike joj bane,
Svih pradjedova prah,
Nepogažene gore i šaren-đulistane
I morske vile dah.

… Ja domovinu imam; tek u grud sam je skrio
I bježat moram svijet;
U vijencu mojih sanja već sve je pogazio,
Al ovaj nije cvijet.

On vreba, vreba, vreba… a ja grlim mukom
Na javi i u snu,
I preplašen se trzam i skrbno pipam rukom:
O, je li jošte tu?!

Slobode koji nema, taj o slobodi sanja,
Ah, ponajljepši san;
I moja žedna duša tom sankom mom se klanja
I pozdravlja joj dan.

U osamničkom kutu ja slušam trubu njenu
I krunidbeni pir,
I jedro gdje joj bojno nad šumnu strmi pjenu
U pola mora šir!

Sve, cvjetno kopno ovo i veliko joj more
Posvećuje mi grud;
Ko zvijezda sam, na kojoj tek njeni dusi zbore,
I… lutam kojekud.

Tek kad mi jednom s dušom po svemiru se krene,
Zaorit ću ko grom:
O, gledajte ju divnu, vi zvijezde udivljene,
To moj je, moj je dom!

Pročitajte još

LiDraNo 2025. – školska razina smotre

LiDraNo 2025. – školska razina smotre

Ovogodišnja školska razina smotre LiDraNo održana je 31. siječnja. Prosudbeno povjerenstvo, u sastavu Aleksandra Lukić-Skelić, Marijana Gluščević i Tatjana Hazirović-Juračić, odlučilo je da će našu školu na sljedećoj, međugradskoj, razini smotre predstavljati sljedeći...

Školsko natjecanje iz Engleskog jezika

Školsko natjecanje iz Engleskog jezika

Školsko natjecanje iz Engleskog jezika  održano je 30. siječnja  (četvrtak) 2025. Natjecanju je pristupilo 27 učenika, 10 učenika  sedmog razreda  i 17  učenika osmog  razreda. Natjecanje na školskoj razini je provelo tročlano...

Skip to content