Prve smo se večeri „odmarali“ od dugog puta kako bismo što kvalitetnije odradili dvodnevni program terenske nastave. Sljedećeg prijepodneva posjetili smo Gradski muzej smješten u baroknom dvorcu Eltz. Pogled na Dunav i šumu koja kao da iz njega izrasta zadivili su nas. Ispred dvorca jedno do drugog ozelenjelo i crno spaljeno stablo podsjećaju na zastrašujuće prizore sravnjenoga dvorca i grada koje gledamo u postavu dvorca. Na sreću, gledamo i prizore obnovljenog, iz pepela uzdignutog grada. Naša pedagoginja među izloženim narodnim nošnjama traži onu koju je KUD „Metković“ darovao muzeju.

U Muzeju vučedolske kulture dočekuje nas puno zanimljivosti: kuće u kojima su ljudi tako davno živjeli, nisu jeli iz zajedničke zdjele nego svatko iz svog tanjura, poznavali su više vrsta obuće – i za lijevu i za desnu nogu,  smeće odlagali u posebnu za to iskopanu jamu,  izrađivali prekrasnu keramiku, ...

Nakon ručka odslušali smo predavanje „Domovinski rat“ uz vrlo dojmljivu prezentaciju koja nam je predočila u kojoj smo to državi živjeli prije osamostaljenja i neovisnosti, zbog čega je započeo legitiman, obrambeni Domovinski rat, kako smo uspjeli vojnim akcijama i mirnom reintegracijom osloboditi sve naše krajeve.

Drugo predavanje „Bitka za Vukovar“ odslušali smo krećući se Memorijalnim centrom, promatrajući desantni brod, ratne zrakoplove, topove, haubice, slušajući kako se mukotrpno, ali odlučno stvarala i naoružavala Hrvatska vojska. Fotografije onih koji su lakše i teže ozlijeđeni nakon eksplozija različitih vrsta mina podsjetile su nas na opasnosti od  minskih polja diljem Hrvatske. Napeto smo slušali o  tijeku bitke za Vukovar prateći zloslutne strjelice na zemljovidima, obnavljajući priče i prizore koje smo toliko puta gledali i o njima slušali, ali čija snaga zbog toga ne blijedi, naprotiv, jednako boli i jača odlučnost za čuvanjem i obranom svega što smo uz takvu žrtvu stekli.

Predahnuli smo i osvježili se na olimpijskom bazenu ili u kuglani u središtu grada, a onda  se nakon večere zaputili u disko zajedno s ostalim učenicima iz Cavtata i Runovića. Light show  u disku bio je u suglasju s munjama  na nebu, no grmljavina i kiša do jutra su prestali pa nas je ugodno vrijeme poslužilo i drugoga dana dok smo obilazili memorijalne lokacije na širem području grada Vukovara.

Svi koji su ikada bili u bolnici znaju koliko je teško u njima biti, ali biti u ratnoj bolnici, odrastati u ratnoj bolnici, 90 dana ne vidjeti ni sunca ni mjeseca, dok oko tebe i na tebe  padaju projektili, jauču ranjenici ... teško je naći riječi koje bi opisale strahote u Vukovarskoj bolnici 91.      

Učiteljicama hrvatskoga jezika bilo je drago kada su na ulazu u Spomen-dom hrvatskih branitelja na Trpinjskoj cesti začuli učenike kako govore: „Ovo smo učili!“ dok čitaju rečenice Siniše Glavaševića i njegov tekst „Grad – to smo mi“. Mnogi su se učenici potpisali u knjigu dojmova; zapisali smo: Ostavljena lutka... razrušeni domovi... Gradimo i gradit ćemo nove, pune radosti i ponosa... Hvala vam!

U alejama Memorijalnog groblja žrtava iz Domovinskog rata dočekali su nas dostojanstveni čempresi, muk i spokoj osim onih polja u koja tek trebaju biti sahranjeni nestali branitelji. More bijelih križeva, dva izdvojena za najmlađu žrtvu (16 god.) i najstariju (74).

Predstavnici svakog razreda zapalili su svijeće da pojačaju vječni plamen koji gori na spomeniku. Naša zajednička molitva  predvođena našim vjeroučiteljima došla je iz srca svakog ponaosob, iskrena i čista za njihovu vječnu slavu.

Mnogi učenici htjeli su se fotografirati na grobu general-bojnika Blage Zadre (i njegovoga sina) jer su se njihovi očevi, rođaci borili s njim; ponosno će im pokazati fotografiju!

A onda Ovčara... tmina hangara na čijem podu su čahure ostale nakon ubijanja, slama koja je bila natopljena krvlju i jaucima nakon batinjanja, fotografije ubijenih koje se nasumce pale i gase, zvjezdice na stropu i svjetleća spirala s imenima stradalih koja simbolizira njihov put u vječnost i našu vječnu zahvalu i pamćenje.

Masovna grobnica... sve je bilo pomno isplanirano, smišljeno, sve da nitko slučajno ne preživi, da se ne otkrije zločin, ali stabla, ali priroda nije mogla prešutjeti kao što šute krvnici!

I ovdje su po dva učenika iz svakog razreda u bolnoj tišini zapalila svijeće koje  nam je pred naš put darovala udruga UOSI „Prijatelj“. Ponovo su  potekle riječi molitve za utjehu i snagu da u životu biramo pravi put, put ljudskosti.

Suncokreti, polja suncokreta što se i dalje okreću prema suncu, izvoru života, prkose i pozivaju na radost i život, na mir. „Jer mir nema alternativu“, ponovila je stožerna narednica na zadnjem predavanju više puta. Da bismo cijenili mir, da bismo ga gradili, moramo upoznati ratna stradanja za čije je strahote i bol teško naći riječi.

Dakle, posjet učenika osmih razreda Vukovaru završio je Školom mira i kvizom za učenike u kojemu su predstavnici naše škole Rita Šiljeg i Domeniko Vojnović pokazali zavidno znanje i zauzeli 2. mjesto.

Nakon toga krenuli smo natrag svojim domovima još spremniji graditi i braniti Lijepu Našu.

Stigli smo u kasnim noćnim satima, tj. ranim jutarnjim 1. srpnja  s pjesmom na usnama, sretni što smo u ovoj školskoj godini ipak otišli na ovu terensku nastavu u naš Vukovar.   

Na kraju veliko hvala i našim vozačima na njihovoj profesionalnosti i strpljivosti!