Mjere nacističke vlasti postale su brutalnije nakon Kristalne noći (njem. Kristallnacht), dvodnevnoga okrutnoga nasilja nacista protiv Židova i njihove imovine započetog u noći 9.–10. XI. 1938., u kojem je ubijen 91 Židov, tisuće ih je ranjeno, oko 7500 trgovina u židovskom vlasništvu je oštećeno, više od sto sinagoga zapaljeno i uništeno, a oko 25 000 Židova je zatvoreno. Židovima je od tada bio zabranjen boravak na javnim mjestima (parkovi, knjižnice, muzeji), morali su su preseliti u posebne dijelove gradova (geta), njihova djeca nisu smjela pohađati javne škole, a svi stariji od šest godina morali su nositi žute Davidove zvijezde. U ljeto 1941. počela je treća faza postupanja prema Židovima – faza sustavnoga masovnog istrjebljenja. Tada se po naredbi A. Hitlera pripremalo provođenje plana o »konačnom rješenju židovskoga pitanja«. Od poč. 1942. organiziran je sustav koncentracijskih logora s plinskim komorama, a najzloglasniji su bili podignuti na teritoriju okupirane Poljske (Auschwitz/Oświęcim, Treblinka, Majdanek, Sobibór). Tijekom holokausta stradalo je oko 6 milijuna Židova, što je gotovo dvije trećine ukupnoga broja europskih Židova. U holokaustu je stradalo i 5 milijuna pripadnika drugih naroda.

Anna Frank

Dana 12. lipnja 1942. godine Anna Frank unijela je prve rečenice u svoj dnevnik po kojem će postati poznata u povijesti. Dobila je dnevnik istog dana, kao dar od oca za svoj 13. rođendan. Prve riječi koje napisala bile su: “Nadam se da ću ti moći sve povjeriti, kao što nikad nisam nikome povjerila. I nadam se da ćeš mi biti veliki izvor utjehe i potpore.”

Dvadesetak dana nakon što je počela pisati dnevnik, Anna Frank morala se sakriti sa svojom obitelji u skriveni dio jedne kuće u Amsterdamu. Tamo su potajice živjeli 2 godine i 1 mjesec prije nego što ih je netko izdao njemačkoj policiji. Nikad se nije saznalo tko je bio izdajica. Uhićeni su i gotovo cijela obitelj je stradala.

Anna Frank deportirana je s majkom i sestrom u Auschwitz. Sva djeca ispod 15 godina u Auschwitzu su odmah poslana u plinske komore, no Anna je imala sreću da je tri mjeseca prije napunila 15, pa nije odmah ubijena, nego je poslana na prisilni rad. Kasnije je iz Auschwitza sa sestrom preseljena u logor Bergen-Belsen u sjevernoj Njemačkoj. Tamo su obje umrle od tifusa svega tri tjedna prije nego su Britanci oslobodili logor. Iz njenog dnevnika poznata je rečenica: “Vjerujem da su čak i loši ljudi uistinu dobri u srcu.

Pavel Friedmann: Leptir

Posljednji, baš posljednji,
Tako bogato, svjetlo, zapanjujuće žut.
Poput pjeva sunčevih suza
na bijelom kamenu…

Tako, tako žut
lakoćom je nošen uvis.
Odletio je, siguran sam, jer se želio
oprostiti od svijeta.

Sedam sam tjedana živio ovdje,
Zaglavljen u ovom getu
Ali ovdje sam našao svoje ljude.
Maslačci me zovu
I procvali bijeli kesten u dvorištu.
Samo, nikad nisam vidio drugog leptira
Taj je bio posljednji
Leptiri ne žive ovdje
u getu.

Pjesmu je u svojoj 21. godini života 1942. godine napisao Pavel Friedmann. Tada je već bio zatvoren u getu Terezin (Theresienstadt). Kroz taj geto/logor prošlo je oko 144.000 Židova. Oko 33.000 ih je umrlo u samom getu od gladi, iscrpljenosti i bolesti. Oko 80.000 ih je ubijeno u Auschwitzu i drugim logorima. Freidmann je ubijen 29. rujna 1944. godine u Auschwitzu. Imao je samo 23 godine. Njegova je pjesma sačuvana ispisana na pisaćoj mašini.

Pravednik među narodima

Pravednik među narodima svijeta naziv je najvišeg izraelskog priznanja za strance, a može ga dobiti samo nežidovska osoba koja je tijekom Holokausta pružila odlučujuću pomoć pri spašavanju Židova progonjenih u sklopu rasističkih zakona u zemljama pod njemačkom okupacijom tijekom Drugoga svjetskog rata i pod režimima koji su surađivali s njemačkim nacističkim režimom. Nije nužno da se progonjeni konačno spasio, već se procjenjuje pružena pomoć. Pružena pomoć je morala dovesti spašavatelja u opasnost od posljedica zbog zakonske zabrane pomaganja progonjenim Židovima (nije za proglašenje Pravednikom dostatno davanje hrane, odjeće, lijekova...).

Da bi osoba bila predložena za proglašenje Pravednikom u trenutku spašavanja morala je imati najmanje 12 godina. Za pokretanje procesa proglašenja potreban je osobni svjedok spašavanja koji je u času spašavanja bio star najmanje 12 godina ili vjerodostojni pisani dokumenti (arhivski dokumenti, policijska izvješća, prijave boravka i slično). Postupak može pokrenuti bilo koja židovska ili nežidovska osoba, kao što i osobni svjedok može biti židovska i nežidovska osoba (rodbina, susjedi, znanci...).

Za proces koji vodi do proglašenja Pravednika ovlašten je Yad Vashem, izraelska ustanova za proučavanje Holokausta i čuvanje sjećanja na njegove žrtve te na moralne pojedince koji su se izložili opasnosti kako bi pomogli nepravedno progonjenim Židovima. Komisija Yad Vashema procjenjuje sakupljeni dokazni materijal te donosi odluku. Odličje Pravednika među narodima se sastoji od povelje i medalje s upisanim imenom Pravednika, a ime se upisuje i na Zid sjećanja u kompleksu ustanove Yad Vashem u Jeruzalemu.