Početkom studenog 1991. zauzimanje Vukovara, te bogate i lijepe metropole istočne Slavonije, bilo je neizbježno. Nakon skoro devedeset dana nadljudskog otpora Vukovar je, ne tako daleke 1991. Na današnji 18. Studenoga, okupiran. Vojna neravnoteža bila je zaprepašćujuća. Neprijateljskoj strani od 30 000 vojnika, 400 tenkova, stotine minobacača, topova i aviona suprostavilo se manje od 2 000 hravatskih branitelja s lakim naoružanjem, zaštitara, policajaca i dragovoljaca. Bombardiranja su potpuno uništila grad. Više od 90 posto zgrada uništeno je ili porušeno do temelja.  A kako i nebi, kad je na njega padalo između 600 i 800 razornih projektila dnevno. Nestale su zgrade, kuće, ulice i cijeli kvartovi. Nestale su ispod ruševina škole, vrtići, trgovi i parkovi. Samo su se grobovi množili, svaki dan sve više i više. Kao nijemi svjedoci strašnoga rata nad gradom su stršili  uništeni  vodotoranj,   ostaci crkve, baroknih palača. Samo hrpa kamenja u okrutnom i hladnom studenom 1991. U podrumima je živjelo 15 000  civila, od toga 2 000 djece. Čak 56 dana nisu imali struje, vode i telefonskih veza sa svijetom. Nedostajalo je i hrane.

Mogu li naša djeca zamisliti svoje vršnjake koliko su patili u hladnim podrumima, koliko su htjeli zagrliti svoje hrabre i izmučene očeve, pogledati u sunce i nebo? Njihovo je djetinjstvo prekinuto na najokrutniji mogući način, bez prava na igru, bez prava na bezbrižnost, druženja, zaljubljivanja, bez topline doma. Samo borba za goli život. Mogu li to uopće i zamisliti?

U Vukovaru su dogodila strahota koja je odnijela mnoge živote. Zato na današnji dan palimo svijeće i zato ljudi iz cijele Hrvatske  odlaze u Vukovar odati poštovanje svima onima koji su svoj život dali za našu slobodu i samostalnu Hrvatsku.

      Slava i hvala svima onima koji su položili živote za Vukovar, a  od srca želimo da  Vukovar, grad na dvije rijeke, Dunavu i Vuki,  opet zasja zlatnim sjajem i obasja našu domovinu i sve one koji u njoj žive.

Pano u učionici hrvatskoga jezika (pripremila Ines Vukoja, prof. s učenicima)

PISMO VUKOVARU

     Vukovaru, grade heroja, mnogo si propatio. Ti si se borio za našu slobodu. Vukovaru naš, uništavali su te, razarali su te, nije ti bilo lako. Pretrpio si granate, poginule branitelje, plač roditelja, odlazak djece, prazne domove. Tvoje su majke lile suze jer više nikada neće vidjeti svoju djecu. Njihove suze tekle su Dunavom i Vukom da cijelom svijetu ispričaju tvoju istinu. Bio si jak u borbi protiv svojih neprijatelja i uporno si se odbijao pokoriti. I kada ti je bilo najteže, nisi posustajao. Nad tobom su bdjeli tvoji sinovi. Oni koji su doživjeli ratne strahote, a najviše oni koji su se borili s tobom, zauvijek će se sjećati tvoje patnje. A mi, koji smo se rodili kasnije, o tebi smo slušali samo priče. Neki od nas su te posjetili i promatrajući križeve, upaljene svijeće, ruševine i bolnicu, osjetili su tvoju bol. Danas si se, Vukovaru, podigao iz pepela. U tvoje ranjene ulice i domove vraćaju se djeca. Nije im lako jer je netko jednom pokušao ukrasti njihovo djetinjstvo, njihovu mladost, njihov život i njihov grad. Tvoje srce pokušavaju usrećiti tvoji građani. Njihovi i naši osjećaji su te probudili. Još uvijek se nisi potpuno oporavio, ali tvoji ljudi su jaki, a osim njih imaš ljubav i potporu cijele Hrvatske. Iako neke rane nikada neće u potpunosti zacijeliti, moramo se okrenuti budućnosti.

Za tebe ćemo, grade naš, opet zapaliti svijeću i uvijek ćemo ti biti zahvalni.

Voli te tvoj 5.d s razrednicom Ines

Pano u školskoj knjižnici (pripremila Ivana Čarapina, prof. i dipl. bibl. s učenicima)