Autorica je dojmljivih pjesničkih slika koje nosi u sebi iz ranog djetinjstva u sjećanju na slikovite pejzaže  i  na slikama koje ju svakodnevno okružuju.

Spoznavši da su prave vrijednosti ljudskog života ljubav i ljepota netaknutog,gradi snažne emocije, otkinute od srca. Njezin je izraz jasan i snažan, a svaka je njena pjesma duboko proživljena. Najtananije osjećaje koji nas sve prožimaju, Božena Kaleb je uobličila u stihove, otkrila svoj doživljaj života i ljudi, svakidašnjih preokupacija i briga  u vrtlogu ljudskoga življenja.

Dok budete čitali njene stihove, nećete samo uživati u njihovim slikama, u istančanoj melodioznosti nego ćete uvidjeti kako se može sa životom razgovarati ozbiljno, kako životno, iskustvo donosi zrelost u razmišljanju i poimanju svega što nas okružuje. 

MOJ GRAD 

Kada prolazimo trgom,

ne požuruj me mama!

U oku mome neka ostanu

klupe, cvijeće i fontana i

moja prijateljica Ana i čitavi

Trg kralja Tomislava.

Jedino slike iz djetinjstva do

kraja života se pamte i

djetinjom ljubavi plamte.

Uz Neretvu šetam sa djedom

i priča je sasvim druga.

Polako, nigdje nam se ne žuri.

Pogledaj kako je lijepa naša rijeka

dok vježbaju lađari.

Ovu divnu sliku u pretinac srca stavi

i jednoga dana sjeti se kakva

je rijeka bila dok si bio mali.

I crkvu sv. Ilije u srce ću

staviti.

Ona je najljepša kuća u gradu.

U njoj žive anđeli, koji baš mene

na nedjeljnoj misi gledaju i

ničem lošem blizu mene

ne daju.

Da pozdravim proljeće

na Predolac sam s učiteljicom

i mojim razredom išao.

Na likovnom idućeg dana brežuljak

smo slikali.

Na zid sliku mama stavi

da te na moje djetinjstvo sjeća

jer ne postoji sreća veća.

Moj  grad s obje strane rijeke

volim. Pa kako  i ne bi

kad je u njemu moj dom,

mama, tata, djed, baka, vrtić

i  škola.

Djetinjstvo moje njegovim ulicama

korača, a svatko od nas

se jednog dana ponovno u

djetinjstvo vraća.        

MIHOLJSKA ZORA

Zagrli me miholjska zora blaga

urešena zvjezdanim nebom i

božanskim mirom

pred svitanje jutra.

Blagost i ljepota tvoja

bude u meni sjećanja davna,

kada smo u jutra rujanska rana

hodali bosi i paljetkovali

preostale plodove ljeta.

Licem mojim prelazi sjeta,

u sjećanje sve se vraća,

tu sam na starom pragu

pospana i snena

u starom štednjaku pucketa vatra,

kavu piju majka i ćaća.

Zagrli me miholjska zoro

blaga,

vrati sjećanja draga,

učini ljepša moja sumorna

jutra,

začarobiraj moje sutra.

Zagrli me miholjska zoro blaga. 

GLAS PIJETLA

Budim se i čujem kako glas

pijetla najavljuje zoru.

Uživam u čudesnom trenutku

i ustajem dok sjećanja me bude.

Bože moj, zar glas pijetla

tolike uspomene pokrene,

val topline oko srca krene

i zimsko jutro radosti me odjene.

Glas pijetla i dalje u ušima

mi umilno pjeva, a jutarnja

molitva sa usana krenu,

pogledah vani, pozdravi me

rumena zora i iz sanja

prenu.

U KUTU BALKONA

Sjedeći u kutu balkona

gledam rađanje jutra,

igru zvijezda i mjeseca,

slušam cvrkut lastavica

i nadam se drugačijem sutra.

U kutu balkona jedan

crveni cvijet je čarobno lijep.

Taj cvijet je zamjena za cio

svijet koji iz djetinjstva nosim

u grudima.

Moja prostrana brda obasjana suncem,

izvor i cvrkut kosa u grabu,

žuti grozd pod trsom, bajami meki,

bajami tvrdi, ljubičasta djetelina,

mravinjak u travi, malo janje sa

vrpcom oko vrata, dozivanje pastira,

razgovor težaka.

Sve te drage slike tražim u

crvenom cvijetu, u kutu balkona,

a onda u mislima zaplovim

prostranstvima djetinjstva bez

ograda i betona.

KIŠA

Iz  sna me budi

šum kiše,

isti šum kao kad sam

dijete bila,

jer kiša pada kao davno prije

i ništa se promijenilo nije.

S ispruženim dlanom stanem

na kišu,

sklopim oči

i u djetinjstvo se vratim,

na kućni prag rodne kuće svratim

dok kiša škropi mi dlan

i dok se rađa još jedan

kišni dan.

ZAGRLI ME

Zagrli me i dopusti da se

stisnem uz tebe.

Pod kamenom da napijem se

dok pogledom milujem proljetnu

mladu travu i slušam

cvrkut drozda.

Zagrli me dok rukom milujem

ispucalu koru hrasta i

slušam pastira poj.

Zagrli me dok crkveno

zvono odzvanja podne,

a s umornog lica težačkog

kapa znoj.

Zagrli me obavijenu proljetnim

mirisom moga kraja, zagrli

me usred procvjetale djeteline,

zagrli me usred raja. 

MOJA BAKA IVKA

U prosinačko jutro rano,

u sobici maloj umrla

je moja baka.

Iznad plavetnila modrog

duša njena sniva,

u vječnosti se nastanila

i mir svoj našla.

A  ja sam ostala i

baku moju u sobici tražim.

Htjela bih je još jednom

pomilovati po licu,

utješiti je, poljubiti u obraz

i poljupcem staračku suzu

posušiti.

Bila sam ti radost

a ti si meni nadahnuće

bila.

Počivaj sada s anđelima

iznad plavetnila modrog,

moja najdraža bako,

mila.

POČETAK ŠKOLSKE GODINE

Čekam da me pogledaju sve te oči

i radost široka preplavi mi

cijelo tijelo.

Sve je isto kao onog dalekog

rujna, kada sam u razred kročila

prvi puta.

Načičkane male glave,

oči crne, smeđe, plave.

Nove torbe, znatiželjni pogledi,

odjeća mirisna i čista.

Stanem na trenutak kraj moga stola,

zagrlim ih pogledom,

a onda opet sve iznova...

kao onog dalekog rujna.

NAJDRAŽA IGRAČKA

Gdje je najdraža igračka

među igračaka sto?

Možda je i veći broj!

Mama, mama, kupi mi igračaka par.

Neka bude Medo,

kupi mi i Zeca, loptu  i 

slikovnicu o Crvenkapici i lovcu Luki.

A onda ti lijepo kraj mene sjedi

i pričaj mi kako je lovac ulovio

vuka, po nosiću me dodirni

i još mi očima žmirni i

nitko sretniji od mene neće biti.

Riješi me igračaka sto,

malen sam.

Meni su dosta igračke dvije,

tvoje ruke da me grle,

pogled da me hrabri

i lice majke koja se

smije.

PREDBLAGDANSKO JUTRO

U vedro prosinačko jutro

naviru sjećanja.

Sjećanja i suze.

Brzo ih ponovno zaplićem

i gledam u predbožićno jutro.

Vedro, hladno, mrzlo,

a opet grije.

ZIMA

Sve je omotala ogrtačem

od leda, a zatim sve

ledenim očima gleda

i ledeno se smiješi.

Zaledila je latice

posljednjih ruža, a

zatim svoje ledene ruke

prema beskućniku pruža.

A što reći

kada zaledi nečije srce

pored tople peći?

ČOVJEK

Kada bi čovjek ruža bio,

miris on bi izgubio.

Kada bi čovjek leptir bio,

nježnost dodira on bi izgubio.

Kada bi čovjek sunce bio,

grijao bi samo neke ljude,

jer takav je on

sitan i nezasitan

u prostranstvu ovom divnom.

Sreća da čovjek nije ni

leptir ni ruža ni ptica.

I zato će ljepote i dalje biti,

a on će se sitan i jadan

u svojoj pohlepi izgubiti. 

Božić dolazi i vrijeme

za tužna sjećanja nije.

O ČEMU SANJARIM

Sanjarim o suncu

o livadi punoj cvijeća,

o sretnoj djeci širom svijeta i jednoj

maloj bubamari

kako na zelenom listu šeta.

Sanjarim o dva modra oka

i kosi plavoj,

o vrapčiću koji u dvorištu skakuće

i tvojoj ruci kako moju drži,

na putu iz škole do kuće.

NEKI DRUGI SVIJET

Ispod sklopljenih vijeđa

neki je drugi svijet,

tako malen, čist i lijep.

Ulice sa kućicama bijelim

i vrtovima s cvjetovima šarenim,

mirisnim, snenim.

U dvorištima djeca trče

i ruke šire da uhvate jedno drugo,

bez grubosti i prostih riječi

i štošta drugo.

U tom čistom svijetu ispod sklopljenih

vijeđa nitko nikoga ne vara

ne iskorištava,

i njegovo dostojanstvo ne vrijeđa.

Kada te povrijede i rastuže

ti sklopi oči i kreni u taj

mali, sneni svijet,

a ja ću te čekati

i poklonit ću ti  cvijet.

MOME DRAGOM BOGU

Ti što Te ne vidim

otvori put obasjan svjetlosti

mekom, obavijen mirisom

ljudske sreće, ispunjen laganim

koracima koji su u zagrljaj

pošli.

Ti što Te ne vidim

svojom ljubavlju

ukloni patnju i grč s lica

koje se boji koga će na

putu sresti.

Je li moja vjera

tako slaba i nejaka

da ni od zrna gorušičina

veća nije?

Možda se zato na putu

mome toliko nejasnoća

krije.

Ruku Ti pružam,

ojačaj vjeru moju, snagu mi podari,

pruži mi Bože

ruku Tvoju.

NE ZATVARAJ PROZOR

Ne zatvaraj prozor,

otvori širom vrata

da svjetlosti bude više.

Otvoren prozor spaja me

sa vrelinom ljeta,

mirisom proljeća,

udaranjem jesenje kiše

i čarolijom pahulja bijelih.

Molim te, ne zatvaraj mi

prozor usred zime

hladne

jer ja se bojim tame.

Ne zatvaraj mi prozor

sa prirodom on me spaja,

pogled kroz otvoren prozor

ispunja me nadom

da će duša moja,

kroz otvoren prozor naći put

do raja.