Međutim, treći, neopisivo važan dio kompetencijskoga trokuta su meke vještine: životni stavovi i dobre navike koje čovjeku omogućuju da bude uspješan u onome što radi i zadovoljan svojim životom. Ono što se uči za ocjenu nije samo sebi svrha, nego je samo poligon na kojem se uvježbavaju meke  vještine i dobre životne navike. O kojim je to vještinama i navikama riječ?

O vještinama koje su neophodne onima koji žele jednoga dana sami (na pošten način) zaraditi za svoj mercedes (avion, vilu s bazenom, ergelu trkaćih konja … ili nešto drugo o čemu sanjaju):

da se natjeraš raditi ono moraš, iako ti se ne da
da se naučiš prvo obaviti ono što moraš, a onda uživati u onome što voliš
da se natjeraš završiti posao i to pravodobno i najbolje što možeš
da pitaš druge kad nešto ne znaš, surađuješ s drugima, razmjenjuješ ideje, budeš otvoren za različitosti, za nove ideje, nove ljude, nova rješenja, nove poslove
da vjeruješ u sebe i ne odustaneš nakon neuspjeha
da neuspjehe smatraš privremenim zastojima i lekcijama iz kojih učiš kako sljedeći put napraviti drukčije i uspješnije
da neprestano i iz svega učiš i da svaki dan budeš sve bolji
da ne gubiš vrijeme tražeći opravdanja zašto se nešto ne može učiniti, već da energiju usmjeriš na traženje kreativnih načina da to ipak uspješno napraviš
da naučiš uroniti u ono što radiš, raditi strasno i uživati u svojim rezultatima.

Dakle, ako se vašim učenicima ili vašoj djeci ne da učiti za ocjenu… neka uče za neki svoj životni san. Potaknite ih da sanjaju. Odgajajte ih da vjeruju da nema toga sna koji se ne može ostvariti ako se prione poslu, predano, strasno… ustrajno… Neka ne čekaju na posao koji vole, neka zavole sve poslove koje moraju raditi kako bi stigli do svoga sna. Naučite ih ono što i sami znate: nema blagoslova ni na čemu što se radi preko volje.

Preuzeto s mrežne stranice  https://dinkajuricicblog.wordpress.com/