Da bi izradili svoje plakate, učenici su prikupljali podatke razgovarajući s bakama i djedovima, razgledajući fotografije iz dana njihova školovanja, listajući enciklopedije, proučavajući mrežne stranice Školskog muzeja u Zagrebu. Saznali su kako se pisalo bez bilježnica na pločicama na kojima je sadržaje često trebalo brisati, a i sami su se znali izbrisati na putu od kuće do škole. Kako se računalo na drvenim računalima pomoću kuglica, kako su učenici uz knjige donosili i cjepanice za školsku peć koja je grijala učionicu. Učitelji (učiteljice) bili su strogi, znali su dijeliti „srdele“ ili učenike slati u kut da kleče na kukuruzu, soli ili grahu, ali znali su u svojim ormarima, pored školskih pomagala imati i bombone za marljive učenike.

Pripremajući se za dvosat Hrvatskoga jezika, za čajanku s bakama i djedovima (Adrijanova  baka, koja živi u Sloveniji, sjeća se čajanki iz svojih školskih dana), učenici su istražili kojih se pjesmica i štiva njihove bake i djedovi sjećaju pa su ih pronašli i naučili kazivati. Ugodno smo ih iznenadili brojalicom Pošao djed    Petar da zaustavi vjetar… (kazivao Ante Zovko), stihovima Ako sretneš moju baku… (stihove Ratka Zvrka kazivala Barbara Bašić), a brk Gabrijelovoga djeda toplo se i ponosito osmjehivao dok je unuk čitao  Ostajte ovdje, sunce tuđeg neba/ neće vas grijati ko što ovo grije …  

Ove smo godine naučili što je dijalektna lirika, pa je Antea Prnjić svomu djedu (i svima nama) kazivala čakavske stihove Drage Gervaisa Moj did, jedne od najljepših pjesama o djedu u našoj književnosti. Jelena je krasnoslovila Tri nonice, a Mia  potaknula svoju baku Ljubicu da nam priča o svojim školskim danima. Pričala je koliko je pješačila do škole, kako je morala mijesiti kruh i pomagati u obitelji, a ne samo učiti, kako je  danas najčešće, i opet je bila odlična učenica. Priči se pridružio i Vanin djed, nasmijao nas posvjedočivši kako su i tada učenici znali biti vragoljasti! Kako njegov djed nije mogao doći, Matej je pripovijedao o ribarenju s djedom privukavši našu pozornost i pričom i crtežom. Karlo nije stigao recitirati pa je obećao od snimljenog materijala napraviti film: jedva ga čekamo vidjeti!

Od srca smo se nasmijali lisici i rodi u dramatizaciji istoimene basne koju su zanimljivo  osmislile i izvele Maria Kristina Majčica i Antea Prnjić.  

Čitali smo i osjetili s koliko se  topline pjesnik Miroslav Slavko Mađer  sjeća svoga djetinjstva, bogatstva djetinjstva, iako nije bio sin bogatih roditelja, ali „… bio sam bogat kako više nikada neću biti.“  Baka Antee Gabrić složila se s riječima koje je unuka pročitala, dodajući svoja životna iskustva, a sigurno bi bile ponosne i bake Ivane Matić, Eve Dragićević, Antonija, Katje i Marijete, ma zapravo svih nazočnih učenika i učenica  jer su bili tako marljivi i odgovorni pa je i nastavnica bila sretna i ponosna! (Ostala je mala tuga jer Mihovilova baka, nekadašnja nastavničina profesorica kemije, nije uspjela doći; tek jedan razlog više da upriličimo nova druženja!) 

P.S. Sljedećeg smo dana naše stihove, priče, igrokaz i nešto preostalih kolačića podijelili s bakama i djedovima u Udruzi otac Ante Gabrić, slušali kako su se šarani uistinu hvatali na kukuruz, a prva učiteljska plaća bila 10 kg žita i nekoliko metara „štofa“… i tako obogatili svoja djetinjstva!