27. rujna 2013.

Kako doći do Križa?

    Zajedno s ostala 33 učenika, nestrpljivo sam čekala  polazak za Zagreb i trenutak kad će otkucati ponoć.  Za razliku od Pepeljuge ne moram kući, već krećem prema Križu. Nisam sigurna je velika sramota priznati da nisam nikada čula da  postoji  mjesto takvog imena u Hrvatskoj.  I onih tideset i troje  nisu bili uvjerljivi da znaju kamo idemo pa odmah shvaćam da ćemo se  lijepo slagati uz uvjet da imamo pouzdane vodiče. Uglavnom, ide se prema Zagrebu, pa još malo do Križa.  Vidjet ćemo  sve krasote i divote toga kraja. Najzanimljivije je da idemo u berbu jabuka, crvenih i sočnih jabuka, pa jedva čekam svoje prvo beračko-jabučko (op. Izraz iz mog riječnika.) iskustvo.  Din-don! Otkucava ponoć i vrijeme je za polazak.

Put putujem, put daleki...

    Poklopljene kazaljke usrećile su nas trideset četvero, pedagoginju Nikolinu Vugdeliju i nastavnicu Ivanu Šiljeg. Nije mi pozanto je li i vozač autobusa bio sretan. Još u jedan sat poslije ponoći smo bili veseli, imali energije i snage za pjesmu, priču i smijeh. Pjevale su se razne hrvatske pjesme, pričalo o raznolikim temama, ponajviše o onome što nas čeka sljedećega jutra. Smijali smo se pričama, vicevima i šalama. Rijetki su spavali, i na svu sreću, rijetki su imali mučnine. Ne treba ni govoriti da se odmah po polasku počelo jesti i piti, a nije nedostajalo  ni vike. Ipak, osam sati putovanja nas je izmorilo. Ne ide se u jabuke baš svaki dan, i to u Križ.

Rosna moja jabuko!

    Prvo smo stigli u Zagreb, i iz autobusa se iskrcali pored zagrebačke katedrale. Kako smo imali vremena, ušli smo unutra te se divili veličini i ljepoti. S obje strane katedrale je bilo puno malih oltara, a na sredini glavni i najveći. „Bože, pomozi mi danas s jabukama!“ , rekoh u sebi kao da nikakve druge brige nemam. Iako je još bilo rano, krenili smo prema Saboru. Mokri od jutarnje kiše, stigli smo dvadesetak minuta prije nego što smo bili najvaljeni. Točno u 8.30 mogli smo ući u Sabor. Najzanimljivije mi je bilo vidjeti poznate kipove i razne prostorije, pa čovjek ima osjećaj da je tu već bio. Bili smo jedno iznenađeni činjenicom da Sabor uživo izgleda puno manji nego na televizoru. Pitam se kolika bih ja bila.

Buduća saborska zastupnica ili ministrica ili premijerka ili predsjednica Sabora

 Nakon kratkog  razgledavanja uputili smo se prema Križu koji nije puno udaljen od Zagreba. Stigli smo u školu domaćina Oš Milke Trnine i tamo su nas dočekali s doručkom, iako su nam od doručka bili zanimljiviji aparati s čokoladicama, sokovima i kavom. Uvijek sam tvrdila da su aparati čudesna otkrića. Nakon obroka, neki su od nas krenuli u obilazak škole koja je bila spojena zajedno sa srednjom školom. Poslije obilaska, domaćini su nas poveli u pogon Žutica. To je jedno od najstarijih nalazišta nafte u Republici Hrvatskoj. Nakon povratka iz Žutice, u školi je slijedio svečani prijem uz nazočnost mnogobrojnih uzvanika. Izmjenilo se mnogo lijepih riječi i mnogo lijepih poklona.  Malo po malo, dočekali smo i ručak. Jeli smo u jednoj učionici koja je imala pogled na voćnjak s jabukama. I naravno, uslijedio je i onaj dio koji smo s nestrpljenjm  očekivali. E, da! Zbog baranja jabuka smo došli! Brati jabuke i nije neka filozofija, a u ugodnom je društvu  više nalik na igru. Učenici iz Zadruge „Jabuka“ ispričali su nam kako održavaju voćnjak koji imaju, te koje jabuke i kako beru.

Nakon branja uslijedio je karaoke party. E tu smo se zabavili i pošteno nasmijali. Nakon cijelog dana prepunog aktivnosti, zaslužili smo odmor. Ali gdje ćemo spavati? Sigurna sam da još od Metkovića samo o tome svi razmišljamo. Taj dio je bio napet do samoga kraja. Srećom, svima su se ispunile želje i dobili smo ljubazne i drage domaćine. Svi su Metkovici u Križu spavali kao male bebe.

28.rujna 2013.

Nećemo dooooma, jer doma nas znaju svi!

     Bio je to dug i ugodan san, ali trebalo se dignuti  jer je već u  9.30 trebalo biti u školi. Ljubazni domaćini su nam pripremili doručak i sve nas dovezli do škole. Kad smo se svi okupili u školi, glavna su teme razgovora bile tko je gdje spavao, kako nam je bilo, što smo jeli, u kakvoj smo obiteli bili. Zaključak je jednostavan! Živio u Metkoviću ili Križu, nema razlike. Oko 10.30 sati smo stigli u Konjički klub „Casus“ gdje smo čuli zanimljive priče o konjima, a unatoč velikom redu, svi smo stigli jahati. Ja na konju! Nezaboravno.

Matija kao Aleksandar Makedonski 

      Nakon jahanja, vratili smo se u školu jesti. (op. Čini mi se da sam samo jela). Jelo se poprilično brzo jer se u Zagrebu, gdje smo opet navratili, ima vidjeti još puno toga.  Krenuli smo u Zagrebu u obilazak parkova, vidjeli Umjetnički pavilonj, Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti. Polaganim hodom smo uspjeli doći i do Jelačićevog trga  o kojem smo također čuli priču. Od trga su nas noge odvele do slastičarnice Vincek gdje smo pojeli sladoled i krenuli prema poznatoj zagrebačkoj uspinjači.  Vozili smo se u dvije grupe po 55 sekundi. Uspinjačom smo stigli do Gornjeg grada gdje smo vidjeli muzeje i crkve, a uz to čuli mnogo poznatih zagrebačkih legendi. Većina nas je zapalila svijeću dok smo prolazili Kamenitim vratima. Povratak do zagrebačke  katedrale je ujedno bio kraj obilaska Zagreba pa smo ulazeći u autobus u poslijedpodnevnim satima krenuli na tako željenu destinaciju, Arena centar, raj za sve nezagrepčane i one kojima su roditelji dali malo veći džeparac od uobočajenog. To je bio ipak najveseliji dio puta jer smo se smijali, zabavljali, jeli (op. Opet jeli) i odlično proveli.   Prema Metkoviću smo krenuli oko 19.00 sati i nastavili s već poznatim aktivnostima; pjevali smo, smijali  se, glupirali, jeli (op.!!!) i fotografirali u svim pozama.

       Kako svemu mora doći kraj, tako se i ovaj jabučni izlet priveo kraju. Tužno smo se rastali u 3 sata ujutro, nesretni što sve što je lijepo kratko traje.  A kako se u svakoj nesreći nađe i pokoja sreća,  moja  je bila u tome što sam upoznala, ne samo nove prijatelje iz Križa, nego sam se sprijateljila s ovima iz Metkovića. Dakle, morala sam otići u Križ brati jabuke da bih se sprijateljila s vršnjacima iz  svoje škole i svoga rodnog grada.  Odlično, nastojat ću putvati što više mogu!