Uvijek se sjetimo kolone prognanih Vukovaraca, patnje na njihovim licima, slika razrušenog Vukovara, Ovčare, ubijenih i mučenih ljudi. Iako se na spomen Vukovara osjeća velika bol, osjeća se i veliki ponos na grad koji je stajao kao branik Hrvatske. Bitka za Vukovar bila je najveća bitka Domovinskog rata jer Vukovar 1991. nije branio samo sebe, već i cijelu Hrvatsku. Ta je bitka iznjedrila mnoge junake čija imena pamtimo: Blago Zadro, Mile Dedaković Jastreb, Siniša Glavašević, Vesna Bosanac, Branko Borković… Ali tu su i drugi znani i neznani junaci kojima se divimo i zahvaljujemo za žrtvu koju su podnijeli.

Istina o velikoj tragediji Vukovara i njegovih branitelja nikada ne smije pasti u zaborav. Zato imamo i brojne tekstove kao najiskrenija svjedočanstva iz opkoljenog grada. Posebno su snažne Glavaševićeve poruke života u vrtlogu rata, koje nas jačaju i danas kad se s tugom sjećamo Vukovara:

PRIČA O GRADU
„Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali i primili prvi poljubac, netko je jednostavno sve ukrao jer, kako objasniti da ni Sjene nema? Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa. Morate iznova graditi. Prvo, svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim, svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti. A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad - to ste vi."

PRIČA O RATU

„Rat pravi selekciju. Dobre odvaja od zlih, jake od slabih, lijepo od ružnog, poštene od manje poštenih, sposobne od nesposobnih. I što dulje traje rat, selekcija je stroža. I naravno, žrtava je više. Potrebno je imati dobar smisao za orijentaciju, da bi se čovjek u ratu snašao. Kamo bježati, kome vjerovati, što raditi? Kako doznati, prije svih, tko će pobijediti? Kako biti među prvima baš kada je najpotrebnije? Poznavao sam mnoge pametne ljude koji nisu bili dovoljno brzi za ovaj rat. Poznavao sam mnoge sposobne, ali i glupe da shvate svu ogavnost rata. Poznavao sam i one hrabre, one bez kojih ne bi bili ni vas, ni mene, ni ovoga grada. Tko zna gdje su sad toliki koje sam poznavao i toliko često slušao?“

Ljerka Car Matutinović:  TU JE NEKAD BIO GRAD

(Nepokorenom gradu Vukovaru)

Sine moj, ne zaboravi

TU JE NEKAD BIO GRAD

Prelijep, u cvatu

Vitki zvonici izrasli iz ravnice

Pjesma široka i radosna

ko dječje oči obasjane igrom

Sine moj, ne zaboravi

TU JE NEKAD BIO GRAD

Kao aveti niču sada crni zidovi

zgarišta

Izrešetani i poniženi do nadljudske

patnje

Ne zaboravi, sine moj

TU JE NEKAD BIO GRAD

Bespomoćne žene i djeca, ranjenici u skloništima

ispod ruševina

Branitelji u rovovima prkose

Čudesni arkanđeli plamenog mača

Sve suze ovoga grada sav teški vapaj

u vatrene strijele pretvaraju

Ni stopu zemlje hrvatske bezumnim drznicima

Sine moj, ne zaboravi

TU JE NEKAD BIO GRAD

i bit će zauvijek

       Ovaj su prigodni program na školskom razglasu pripremili  učenici 7.c razreda Matea kaznačić i Filip Sučić s nastavnicom marijanom Gluščević.